Mrak lagano leže na grad. Pučina se nazire. I ona će mi vrlo brzo nestati pred očima, pa ću umjesto u more, gledati u veliko crno Ništa. U ustima držim omiljeni kubanski tompus i slušam neočekivanu junsku, ulcinjsku tišinu. Pun mjesec na Istoku, varaka se sa oblakom koji mu noćas, valjda nenamjerno, ne da da zagrli grad. Pružio se preko jedne njegove polovine. Taman i siv. Volim trenutke kada ne znam o čemu bih razmišljao. I razmišljam o tim trenucima dok posmatram kako kubanski dim preko ograde odlazi u noć. U nepoznato.
Razmišljanje nije za svaki trenutak. Evo nije i kad si u dobrovoljnoj osami. Ono traži spoljne nadražaje. Koji su oblikovani kroz određene pojave, potrebe, nužde, obaveze, uloge. Kroz određena moranja, najprije. Da li i pisanje spada u to? Ili upravo podrazumijeva nužnu izolovanost? Možda, da. Ali, držim da konstantna usamljenost, mentalno vraća unazad onoga, koji hoće nešto da stavi na papir. Često se sadašnji trenutak mora odmah opisati (Hese). Andrić je u okupiranom Beogradu pisao usamljen. Ali je zato morao iz Prizrenske ulice, da se vrati do svih begova, fratara i srpske raje, čak par stotina godina unazad.
Svjetlosnu sam godinu od Andrića, a i Prizrenska je poprilično daleko od Pinješa. Zato ću, ne pišući ništa, čekati da oblak noćas konačno mjesec ostavi na miru. Makar dok zadnji kubanski dim ne ode u mrak. U nepoznato.
****
Znao sam da će Brajović da izgubi. Ne zato što je Orlandić bio s njime, što je prouzrokovalo da svi crmnički delegati na kongresu (ako ih je i bilo) glasaju za drugog kandidata. Već što je planirani poraz, tačka planiranog razlaza. I sva poenta je u tome. Ranko je dobio, da bi Brajović stvarno dobio ono što je htio. Ne, nije paradoks. Već realan i promišljen način razlaza i pozicioniranja novog političkog subjekta. Politika je i stvar kompromisa između dva politička subjekta. Iskazani dijemetralno suprotni stavovi, uz nimalo nježnu retoriku, unutar jedne partije neminovno vode razlazu. Drugačiji pristup ne bi bio dokaz političke emancipacije i nesurevnjivosti aktera. Naprotiv. On bi bio dokaz, političke nekridibilnosti, onog koji je formalno izgubio. I to one koja bi u sebe konzumirala lakoću pristupa politici, lakoću pristupa političkoj odluci da se nešto hoće, nekompetentnosti, neimanju izlazne strategije, nedostatku vizije. Ako prećuti, Brajović je politički sahranjen. A ne liči mi na takvog. On mora u političku avanturu. Makar u nju krenuo sa sve Orlandićem.
(Autor je advokat)
Piše: Zoran Piperović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.